Living Color

Eh, pa, jedva sam dočekao. Domogao sam se licence za Windows 7 Professional, te instalacijskog medija, napravio temeljit backup ovaj puta, dvije slike diska rađene sa dva različita programa, te backup vulgaris svih dokumenata, mailova i programa koji mi trebaju. Instalacija je prošla vrlo brzo, očekivao sam nešto dulju instalaciju, ali onako odokativno, bilo je gotovo za nekakvih 15-20 minuta. S obzirom da nisu još službeno izašli, ima par uređaja za koje još nema drivera, ali su u izradi. Hardverska podrška je odlična: OOTB radi skoro sve što imam, no za malo veću kontrolu potrebno je ipak instalirati drivere proizvođača hardvera, u mojem slučaju za grafičku i zvučnu karticu.

Skener za sada nije u pogonu, čekam Canon da napravi drivere :)

Uglavnom, nemam riječi. Moram odmah napomenuti da sam preskočio Vistu, tako da je meni ovo skok sa Windows Xp sustava na Windows 7. Sučelje je ispolirano, glatko, nema nikakvih trzanja, i prepuno je novosti, od kojih bih istaknuo gadgete, male “programe” koji se izvršavaju na radnoj površini te prikazuju razne korisne informacije - počevši od prognoze vremena preko vijesti pa do detalja o sustavu. Start meni je jednostavniji za korištenje nego što sam mislio, i jako mi se sviđa. Ne morate čak niti puno klikati - imate opciju da upišete makar prvo slovo programa, i već će vam se izlistati programi koji počinju sa tim slovom, ali ne samo oni - nego i dokumenti. A ako ste program već koristili, pored njega postoji strelica sa kojom možete odabrati zadnje dokumente koje ste s tim programom otvarali, te ih odmah i otvoriti.

To što se vizualnih detalja tiče. Ima ih još, ali ovi prvi upadaju u oči.

Što se sistemskog dijela tiče, jedu memoriju. To nije problem ako imate barem dva gigabajta memorije, no sa manje bi mogao biti problem. Stvar koja mi se sviđa jest izrada backupa, koja sada u windows sutavu uključuje i izradu image datoteke sistemskog diska, sa kojom možemo vratiti sustav u stanje u kakvom je bio u trenutku izrade te datoteke. Osim toga, ima i standardan backup - vrlo korisna stvar, barem za one koji znaju čemu backup služi :)

Sustav (za sada) radi brzo i stabilno. U stand by mod rada ulazi bez problema, i vraća se nazad, bez obzira što nemam sve drivere za hardver u računalu.

No dobro, to je to. Za sada sam oduševljen, jedina zamjerka je što proizvođači hardvera ne prate jednakom brzinom moje želje za driverima :)

Danas manje-više svatko ima nekakav svoj USB flash stick. Prije, dok su stickovi koštali kao suho zlato, stick od gigabajt ili dva je bio premija, gore je stalo dosta podataka. Vrijeme polako prolazi, sve veći i veći stickovi su došli na red, pa tako među njima i oni od 8, 16 i 32 GB. Najčešće dođu unaprijed formatirani, sa FAT32 datotečnim sustavom. No tu leži problem: za prebacivanje manjih datoteka taj sustav je OK, no poželite li prebaciti datoteku veću od 4 GB, imate problem - ne možete, dostigli ste limit veličine datoteke FAT32 sustava, a to je - 4 GB. Postoje razna rješenja - možete datoteku podijeliti na nekoliko manjih, pa ju tako snimiti, no to je gubljenje vremena, jer ju također morate ponovo spojiti. Možete USB stick formatirati na NTFS datotečni sustav, no jako se gubi na performansama, brzina snimanja i čitanja jako pada - a govorka se da se i skraćuje životni vijek sticka zbog toga jer NTFS puno više pristupa disku tijekom snimanja zbog zapisivanja metapodataka. Možete formatirati stick u EXT2 sustav, no on je u svojoj biti rezerviran za linux sustave.

Ono što nisam do jučer znao jest da je Microsoft napravio svojevrsnu nadogradnju za FAT32 sustav, a zove se exFAT. Na Vistu je došao sa SP1, za Windowse XP SP2 i SP3 postoji nadogradnja koja instalira podršku za taj datotečni sustav. No također, to su svi sustavi na kojima možete koristiti tako formatiran USB stick - za Linux postoji samo podrška za čitanje, no ne i za pisanje. Koliko znam, Windows 2000 nije uključen u cijelu priču, no to je sustav za koji je poodavno istekla podrška osim sigurnosnih zakrpa.

Prednosti? Pa ovako, maksimalna veličina datoteke nije više ograničenje, i neće biti još dugo, dugo vremena, i to je ono što je meni osobno najbitnije. Popis i linkove za dodatne informacije možete pronaći ovdje, a samu nadogradnju koju morate skinuti i instalirati na Windows XP sustav možete pronaći ovdje.

I za kraj - razmislite treba li vam ovakav način formatiranja na sticku. Vjerojatnost da ćete prijatelju donijeti stick koji on neće moći pročitati jest vrlo, vrlo velika. Meni osobno, koji nosim podatke sa posla i na posao, ovakva situacija odgovara, jer sam instalirao podršku na oba računala.

Eh sad. Kao što sam već pisao, volim glazbu, i stalno ju slušam kad sam u pokretu - na posao, s posla, u grad - svejedno. Na ušima su mi slušalice, i svira glazba. Zadnjih godinu dana sam koristio KOSS PortaPro slušalice, vrlo lagane, iznimno udobne, vrlo slušljivog zvuka - za tu cijenu koliko su koštale/koštaju, nećete naći bolje. KOSS ih je dizajnirao još u osamdesetima, i dizajn im se nije od tada promijenio. Poznate su po tome da daju mnogo za malo novaca… cijena im je bila prije 180 kn, sada je 250 kn, zadnja cijena je bliža stvarnom stanju vani. Kupio sam ih u NN dućanu, koristio ih svakodnevno, i nakon sedam mjeseci je krepao kabel kod priključka. Vratio sam ih nazad jer dućan daje dvije godine garancije, a sam KOSS doživotnu garanciju. Dobavljač ih više nije imao, pa sam otišao u drugi dućan i kupio iste slušalice, čak i na nekom popustu… ovaj put su trajale cijela četiri mjeseca, i opet ista stvar. I opet sam ih vratio nazad i sad već dobio lagani popizditis.

Dvoje slušalice u godinu dana, obje krepale na istom mjesu (imaju priključak u obliku slova L), nisam htio više riskirati. Dodao sam 150 kuna na cijenu KOSS slušalica, i kupio sam Sennheiser PX100.

Po svim testovima i forumima koje sam proučio, ta dva modela su vrlo bliski po kvaliteti zvuka koje daju. PX100 su nešto skuplje, a po mom mišljenju razlika je kao između hifi zvučnika i monitorskih. Na oba se može slušati glazba, no monitori daju precizan zvuk, onako kako je to umjetnik i zamislio, a hifi ipak malo kolorira zvuk, da budu ugodniji za dugotrajnije slušanje glazbe. No kad se naviknete na neki od njih (hifisti bi rekli da se uređaj “usvirava” no u stvarnosti se vaše uho navikava na zvuk), nećete poželjeti ništa drugo. Upravo to je stvar sa PortaPro i PX100. PX100 daje detaljniji zvuk i bolje odsvira bas, prilično precizno, dok PortaPro mrvu lošije odsvira bas. No to je moj dojam, ne univerzalna istina, nekom drugom će PortaPro biti bolji… dobio sam zamjenske PortaPro na kraju, tako da trenutno imam obje slušalice u kući.

U svakom slučaju, ako slušate glazbu u pokretu, preporučam da zamijenite one slušalice koje ste dobili sa playerom za neke kvalitetnije. Preporučam jedan od dva gorenavedena modela, no ako više volite in-ear modele, Sony ima par modela sa promjenjivim kapicama koje su oko 200 kuna, a sviraju odlično. U svakom slučaju bolje nego većina slušalica koje se dobije sa prijenosnim playerom.

Ovakvu poruku nisam želio vidjeti - potpuno sje*ban Master Boot Record, koji nisam nikako uspio popraviti, a sve je imalo veze sa skrivenom FAT32 particijom koju nisam na vrijeme maknuo. Srećom, podaci su još uvijek bili na disku, te sam ih uz božju pomoć vratio nazad - a i zahvaljujući pomoći par programa. Inače ne paničarim toliko zbog ovakvih stvari, no problem je bio u 13 GB fotografija u zadnjih 5 godina koje nisam imao backupirane - sve ostalo je bilo backupirano, dokumenti, mailovi… srećom, sve sam uspio povratiti nazad, i nije bilo koruptirano. No prvo što sam napravio jest backup svih fotografija na DVDove, a kad se vratim sa godišnjeg, idu i na DAT traku, pa neka stoje, za svaki slučaj.

Pouka svima čiji podaci su besmrtni na njihovim računalima, backupirajte. Moj problem se pojavio iznenada, nenadano. I imao sam sreće, viđao sam diskove sa tako zgaženim podacima da su slike izmiješane, to jest u jednoj slici se nalaze dijelovi njih pet… bilo kakav backup je bolji od nikakvog backupa. A ako već radite backup na DVDove, kako obično ljudi rade, napravite dvostruki backup, DVDovi nisu pretjerano trajni, i radite redoviti backup. Jer jednom kad izgubite 3 godina fotografija, čemu sam također svjedočio (RAID striping bez backupa, crkao jedan disk), moći ćete se samo lupati u glavu da gdje vam je bila pamet.

Windowse sam nanovo dizao. Izgubih dan i pol na čupanje podataka + instalaciju windowsa. Ovaj puta - bez skrivenih particija.

Evo, napokon je došlo i to doba godine, kada mogu spavati danima zaredom koliko god želim; kad ne postoji pritisak da moram ujutro ustati, te kao na daljinsko upravljanje odšetati u kupaonu, istuširati se, oprati zube, obući se poslije toga i izaći vanka da bih se u tramvaju zapitao WTF?

Danas sam se probudio u 10:30, svjestan činjenice da ne idem nikuda osim ako ja to poželim; ujutro sam ispratio (hm, to je malo prejaka riječ, ajmo reći da sam bio svjestan da odlaze) suprugu i kćer, one su rano otišle na more, a ja sam doma jer netko mora paziti na mace… ne smeta mi, slušam jazz, gledam televiziju, bio sam se čak i provozati na biciklu, prvi put danas nakon dosta mjeseci. Jedina stvar koja mi malo kvari idealnu situaciju jest to što moram učiti za polaganje ispita za MCSA, no to nije toliko komplicirano - jedino kaj je dosadno.

U gradu je vruće - i to je dobro. Na biciklu sam danas otišao do Sony servisa pokupiti zamjenu za mp3 player, pogledati usput nekakve sandale ili natikače - ništa što bi meni odgovaralo - te lagani povratak kući uz lijep povremeni pogled na duge ženske noge i lijepu guzu. Maksimir krasno miriši, po prirodi, po zelenom, po vodi… ali s obzirom da dugo nisam biciklirao, žurio sam se doma jer sam već bio podosta iscrpljen.

Eto… nadam se dobroj zabavi slijedećih par dana i gomili lubenica.

Ovaj puta neću puno komplicirati sa nekakvim unutarnjim osvrtima; samo ukratko, kupih novi monitor i printer, stari printer i monitor sam poklonio za kutiju praznih DVDa, tako da sada napokon imam prostora na desktopu.

Uzeh i flat rate, naš vrli T-Com nas je razveselio sa jeftinijim flatom, ispod 100 kuna. Kćer će biti prezadovoljna, sad nema limita za surfanje… :) a ni meni nije loše.

O čemu ću ja tu pisati? E pa, što su njuze, to jest usenet, valjda znate ako ste na ove stranice došli u potrazi za programom za skidanje fajlova sa njuza. Znam da postoji nekolicina programa, od kojih je jedan od najpoznatijih besplatnih Grabit!. Eh pa, Grabit! podržava yEnc i UUEnc i sve ostale divote, lijepo izgleda, ali ima jednu manu: prvo downloada sve sa njuza lokalno na disk, i tek onda ide dekodirati, što ubije cijelo računalo, a potpuno bespotrebno. Stoga predstavljam…

Powergrab.

Verziju koju ovdje stavljam na download je preradio Stephen Worthington iz, kako kaže, source koda kojeg je pronašao na njuz grupama. Ja sam samo sastavio jednostavan installer za taj program, te ga stavljam ovdje na skidanje. Za razliku od Grabit!, Powergrab sve skida i dekodira “on the fly”. Ne ubije stroj u potpunosti, nego se može kulturno i fino raditi dok se skidaju stvari sa njuza.

Program je u verziji 2.6 (već dugo vremena), i možete ga downloadati ovdje, ili sa Stephenovih stranica.

Eto, došao je i taj dan. Dvije i pol godine je radio kako bog zapovijeda, a onda se sasuo. Backup je prošao bezbolno, reinstalacija je dosadna do boli, tako da eto… baza sustava je dignuta, firewall i AV su gore, i par osnovnih programa, a sad idem spavati. Kćer će biti sretna sutra kad instaliram Messenger, da može pričati sa svojim malim prijateljima.

Laku noć.

Nakon skoro tri godine malo sam nadogradio svoj prenosivi mp3 player - do sada sam imao Creative Labs MuVo TX SE, 512 MB kojih mi je postalo premalo. Naime, slušam glazbu na putu na posao i s posla, i za takvo što mi je 512 MB postalo premalo… stoga sam prodao nešto “hardvera”, i kupio novi, Sony, sa 2 GB memorije… dovoljno da nakrcam glazbe gore i uživam par dana a da mi ne bude dosadno.

I inače sam bio Sony fan što se tiče prenosivih playera… imao sam njihov originalni Walkman, kazetar, imao sam njihov prenosivi CD player, no što se tiče mp3 playera, njihova odluka da se MORA glazba kopirati kroz nekakav njihov softver me dugo vremena odbijala od kupovine… nakon nekoliko godina glupiranja, Sony je postao svjestan da to baš i ne ide kod korisnika, koliko god oni forsirali svoj ATRAC format - pa su izdali par modela koji funkcioniraju kao USB stick.

Jedna od njih je i NWD-B105, kod nas košta oko 350 kn, radi kao USB stick. S njime se dobiju šit slušalice koje sam odmah zamijenio sa Koss PortaPro :), baterije su ugrađene i pune se preko USBa. Zvuk je dobar, mada mi se čini da ima malo manje basa nego na Creativu, no to može biti samo nekakav placebo efekt… zadovoljan sam zvukom, čist je, display je mali ali informativan i u boji :), opcija nema previše, no na uređaju tih dimenzija i cijene i ne želim gomilu opcija. Ima snimanje glasa, te se može odabrati tri razine kvalitete snimanja, što je pozitivno. Postoji i skuplja verzija sa FM radiom, no s obzirom na to da radio uopće ne slušam, nisam se obazirao na taj model.

Sve u svemu, ako tražite mp3 svirač koji bi bio jeftin ali dobar, uzmite ovaj svirač u obzir. No

Eto, desilo se i meni da ne mogu troubleshootati problem koji imam. Generalno gledajući, mogu još neko vrijeme raditi na računalu, no ne mogu instalirati niti jedan program koji želi registrirati neke *.dll fajlove, jer registracija dotičnih ne radi. Čitajući po internetu, to se ne bi trebalo dešavati Administrator grupi korisnika, nego samo limitiranim korisnicima… no meni se to dešava mojem Admin useru koji ima Admin prava. Inače radim kao Power User, i eto, instalacija je izdržala 2,5 godine, koliko nije smjela :) sudeći po tome koliko Windowsi ne valjaju.

Original Install Date: 16.08.2005, 0:15:51

Eh sad, ono kaj mene muči jest što se točno desilo. Troubleshootao sam kaj se dešava u registryju sa RegMon programom, no tijekom unosa podataka u registry nema niti jedne greške; no dll ne bude registriran, javlja grešku. Evento log ništa ne javlja, tako da ne znam što napraviti. Zadnji puni image je napravljen prije 6 mjeseci, tako da će rješenje biti backup svih dokumenata nastalih nakon tog datuma, te vraćanje imagea na HDD, te importiranje dokumenata (mailova, baza podataka) nastalih nakon tog datuma. Nije komplicirano, nego je dosadno - ne da mi se to raditi :)

Možda da napravim repair instalaciju, možda bi to pomoglo… hmmm… tko će ga znati :)

Ne idem često u kino; najčešće me živciraju američki filmovi koji su najvećim dijelom barem pola sata unaprijed predvidljivi, i nisu mi zabavni zbog toga. Daleko od toga da neću pogledati američki film, no neću baš toliko plaćati za gledanje - uzet ću ga u videoteci kada dođe. Vrijednost mu se sigurno neće smanjiti ako pričekam par mjeseci. No kada odem u kino, rijetko je to zbog nečeg što JA želim pogledati, najčešće je to obiteljski odabir, pa završim na nečem američkom, htio-ne htio. No, prije tjedan dana sam poveo kćer u kino da pogledamo jedan malo off film, “Smrt na sprovodu”. Intrigantno malo djelce radnju kojeg neću prepričavati, jer nisam o tome htio pisati. Htio sam pisati o tuđoj djeci, kinu, kokicama i Coca Coli.

Naime, sve mi je jasno, djeca se imaju pravo zabavljati, heck, nije da i ja nisam bio dijete i nisam se zabavljao. No što se tiče kina, pretjeruju. Za razliku od ostalih, mene ne smeta zvuk jedenja kokica i ispijanja kole, nego konstantnog pričanja i cerekanja, hihotanja za vrijeme filma. kokice i kola uz brbljanje se mogu pojesti i popiti i negdje drugdje, ne nužno u kinu gdje se kvari užitak gledanja filma drugim posjetiteljima. E sad, ono drugo jest sam film. Naime, film je označen kao R, ima droge, golotinje, ni sam nisam siguran koliko je prikladan za mlađe od 13 godina… a takvih je u kinu bila gomila. Znaju li roditelji što im djeca idu gledati u Cinestar? Ili smatraju da će se osoblje u Cinestaru samo pobrinuti za duhovno zdravlje njihove nejači, te im ne prodati kartu za takav film? Možda misle da se u Cinestaru daju samo dječji filmovi, kad već toliko djece ide u to kino… no istina je posve drugačija. Film je komedija, ergo, prikladan je za djecu. I ne, ne smatram da je prikladan za mlađe od 13 godina.

No roditeljima je ponekad puna kapa njihove djece, njihovih zahtjeva, prigovaranja, teen angsta, ništa im nije dobro, da u biti jedva čekaju kad malac ili mala kažu da ide u kino, uvale im novce, samo da se maknu, da ih puste na miru. A poslije, kad čitaju po novinama kako je teenager naručio premlaćivanje svoje učiteljice, čude se da odakle to? E odakle… lako sad zvocati odakle to. A sa druge strane je drugi roditelj koji također nije imao živaca za svoje dijete, držati ga pod ključem i stjerati ga u materinu da uči or else… čitao sam neki dan kolumnu Vedrane Rudan o tome kako je ona odgajala svoju djecu. I iskreno, slažem se sa njom. Meni se ove moderne psihološke metode čine totalnim bullshitom, jer od djece rade prinčeve i princeze kojima nitko ništa ne smije, i ne samo to, uvjereni su u svoju nepovredivost. Kao takvi, smatraju da im je sve dozvoljeno… zato se i dešavaju svakojaki izgredi, od kojih je, svjestan sam, nepristojnost u kinu samo vrlo blagi oblik takvog ponašanja.